Tradwife influenserke danas žele da zakopaju feminističku debatu u dvorištu dok govore kako je divno biti „žena sa svrhom“. Mogli bismo prosto da konstatujemo da vjerovatno većina njih dijeli konzervativna, nerijetko i fašistička uvjerenja i ignorisati ih, ali njihova rastuća popularnost na društvenim mrežama nameće potrebu da preispitamo iz koje fabrike dolazi ovo novo ruho patrijarhata i kako odgovoriti na taj novi modni trend
Uvijek sa besprekorno stilizovanom kosom, profesionalno našminkana, u otmenim haljinama A kroja Este Vilijams na svom Instagram profilu redovno postavlja objave u kojima pokazuje kako kuva ručak, posprema po kući ili dočekuje muža. Ova influenserka zagovara bračnu poslušnost sugerišući ženama kako bi trebalo da se ponašaju kako bi bile prave tradwives.
Pored nje, na sličnom zadatku su i Meri Bišop, koja „vraća Boga u ženskost“ i pratiteljkama prikazuje put od „ogorčene nevjeste“ do „biblijske žene“, Ebi Rot, koja u sadržaje o majčinstvu zna da prošvercuje i one protiv abortusa ili Gven Svinarton, čiji se prelazak sa pravljenja porno klipova za mrežu Only Fans na tradwife kontent na Jutjubu dogodio, prema njenim riječima, pod uticajem samog Boga.
One su neke od mnogih influenserki koje promovišu tradwife sadržaje, koji samo na TikToku imaju više od 300 miliona pregleda kumulativno. Taj neologizam za tradicionalnu ženu ili domaćicu u novijoj zapadnoj kulturi takođe označava fenomen onlajn djelovanja žena koje vjeruju u patrijarhalne rodne uloge i praktikuju ih. U obično lijepo upakovanim i primamljivim objavama posvećenim temama kao što su podizanje djece, ugađanje suprugu i vođenje domaćinstva, tradewife influenserke zapravo plasiraju vrlo opasne poruke – da žene ne treba da se obrazuju, da treba da budu submisivne i na usluzi svojim muškarcima, da od njih zavise… U tome je ključ njihovog „identiteta“.
Posebno je zanimljivo to što većina ovih influenserki emituje pasioniranu nostalgiju za poslijeratnim periodom kada su izmišljena razna kuhinjska pomagala poput mašina za suđe, automatskih čajnika, friteza ili nelepljivih tiganja. Njihova nostalgija za tim vremenom danas nam zapravo pomaže da razumijemo koliko je taj poratni projekat relaksacije žene od viška reproduktivnog rada putem „industrijalizacije domaćinstva“ bio kontroverzan. Pojavljivanje kućanskih aparata, u vrijeme drugog talasa feminizma, tada je predstavljeno kao pomoć ženama kako bi se one oslobodile kućnih poslova i mogle posvetiti debatama o seksualnosti, reproduktivnim i radničkim pravima, ustrojstvu porodice, kao i raznim de facto nesigurnostima koje su osjećale (a i sada je tako) po brojnim pitanjima. Ali, ispostavilo se da su kućanski aparati postali nova fascinacija žena, na isti način na koji oni danas fasciniraju tradewife influenserke, koja ih je još čvršće vezala za kuhinju.
Dok govore kako je divno biti „žena sa svrhom“, tradewife influenserke nastoje da zakopaju u dvorištu feminističke debate. Iako se tradwife fenomen želi predstaviti kao nešto što je slobodna odluka žene da živi u skladu sa tradicionalnim postulatima, zapravo se radi o jednom krajnje antifeminističkom trendu. Recimo, u videu u kojem jedna od ovih influenserki govori o kućnim poslovima kao što su kuvanje, čišćenje, pranje veša i briga o bašti, čućemo sve ono što nam patrijarhat ponavlja već vjekovima i što je u suprotnosti sa svim postignućima emancipacije žena i zahtjevima za njihovom ravnopravnošću.
Dok propagiraju ostajanje kod kuće, rađanje mnogo djece i potčinjavanje muškom vođstvu, tradewife influenserke, kako to objašnjava profesorka političkih nauka Nensi S Love u članku Shield Maidens, Fashy Femmes, and TradWives: Feminism, Patriarchy, and Right-Wing Populism, na neki način „veličaju eskapističku fantaziju iz 50-ih prošlog vijeka o čednosti, braku, majčinstvu“, koju je Beti Fridan dekonstruisala u svojoj čuvenoj Ženskoj mistici iz 1963. godine.
Tradwife influenserke tvrde da je feminizam iznevjerio žene i oduzeo im priliku da imaju muškog hranitelja, srećnu porodicu i prijatan dom. Za njih, upravo tradicionalizmom se postiže ono što je trebalo da bude zadatak feminizma – sprječava se pretvaranje žena u seksualne objekte. U ovaj narativ one vješto upliću i stavove da je muškarcima ukraden status koji im pripada, a da su njihove poslove i uloge preuzele žene.
Ipak, one kao da ne vide, ili ne žele da vide, zabludu u kojoj žive, jer im ona na neki potpuno paradoksalan način pomaže da opstanu kao žene. Naročito je opasno što mnoge od njih propagiraju da žene ne bi trebalo da rade, a tu „odluku“ predstavljaju kao istinski izraz feminizma. Međutim, same tradwife influenserke zapravo odlično zarađuju zahvaljujući reklamama i sponzorstvima koje im omogućava njihov onlajn rad.
Ono što je suštinski problem u vezi Instagram tradlife (wife) sadržaja nije, kako piše sociološkinja Ketrin Jezer-Morton, pitanje „kako ona sve to postiže“, koje mnoge pratiteljke, čiji je život potpuno drugačiji, nesumnjivo postavljaju. To je, navodi ona, upravo vizuelna privlačnost sadržaja ovih influenserki kojima se namjerno brišu granice između jedne estetike i jedne ideologije.
Spisateljica Seivard Darbi raspravlja o estetici tradwife influenserki u svojoj knjizi iz 2020. godine Sisters in Hate: American Women and White Extremism. U njoj je Darbi objavila i intervjuje sa ženama koje pripadaju tradwife pokretu i otkrila je da neke od njih zastupaju stavove krajnje desnice, zagovaraju superiornost „bijele rase“, antisemitizam, populizam i mnoge druge fašističke, rasističke i ultrakonzervativne stavove.
Iako bismo mogli prosto konstatovati da vjerovatno većina tradwife influenserki dijeli slična uvjerenja i ignorisati ih, njihova rastuća popularnost na društvenim mrežama ipak nameće potrebu da preispitamo iz koje fabrike dolazi ovo novo ruho patrijarhata i kako odgovoriti na taj novi modni trend.