U potrazi za novim revolucionarnim subjektom

Piše: Elisabeth Armstrong Refleksije - 22.04.2025.

Početna načela

Sa radom Karla Marksa i Fridriha Engelsa nastao je novi svijet kada je riječ o razmišljanju o društvenom životu. Marks je pokazao kako kapital raste sa eksploatacijom rada. U vrijeme razvoja industrijskog kapitalizma početkom 19. vijeka, radnici koji nisu imali nikakve druge imovine osim svoje radne sposobnosti bili su prinuđeni da se pomire s tim da moraju da rade za kapitaliste. Ali kada bi se vratili kući iz fabrika ili sa polja sa oskudnim platama u kovertama, izmoreni radnici morali su se oporaviti kroz neplaćeni reproduktivni kućni rad. U Njemačkoj ideologiji (1845-6) Marks i Engels opisali su pogrešnu percepciju radničkih reproduktivnih odnosa: „Produkcija života, kako vlastitog – radom, tako i novog – razmnožavanjem, sada se javlja kao dvostruki odnos koji je s jedne strane prirodni, a s druge društveni“. Reproduktivni rad je imao društveno organizovane forme, kao što su brak i porodica, ali sami taj rad smatran je biološkim. Žene koje su ga obavljale takođe su naturalizovane i smatrane biološkim bićima koja nisu sposobna da utiču na promjene društvenih poredaka.

Marksizam je istorizovao društvenu reprodukciju kao rad, tvrdeći da ona postoji unutar kapitalističkih odnosa. Iza svakog kapitalističkog društvenog odnosa – onog između kapitaliste i radnika – leži drugi prikriveni društveni odnos koji vlada u domaćinstvu – odnos između muža i žene. U skoro privatizovanom domaćinstvu, usled naslijeđenih rodnih uloga, žene su radile većinu ukupnog reproduktivnog rada pod kontrolom muškarca. Žene su, dakle, reprodukovale radnike – uključujući same sebe – da bi se sljedećeg dana vratile spremne da prodaju svoje radne sposobnosti kapitalisti. Upotrebna vrijednost ovog reproduktivnog rada je dnevna i generacijska obnova radnika. Razmjenska vrijednost ženskog rada u porodici bila je, međutim, ništavna.

U marksističkoj definiciji kapitalističkog klasnog društva opisano je kako jedna klasa kontroliše sredstva za proizvodnju dobara. Bogatstvo akumulira mala grupa vlasnika koja posjeduje ono što Marks naziva sredstvima za proizvodnju – elemente koji omogućavaju ostvarivanje dobiti, uključujući intelektualna prava, rad, zemlju, prirodne resurse, sirovine, tržište i sisteme raspodjele. Svi ovi aspekti su privatizovani i svi su u vlasništvu jer privatna svojina učvršćuje klasno društvo. Osim toga, klasa vlasnika diktira kako svi drugi mogu da koriste te resurse. Oni koji posjeduju proizvodna sredstva gomilaju za sebe višak vrijednosti (profit) od proizvodnje roba, onih društveno korisnih dobara koja se kupuju i prodaju za reprodukciju života. U kapitalizmu, radnici primaju nadnice, kapitalisti uzimaju dobit od njihovog rada, a oni koji svakodnevno i generacijama reprodukuju život ne dobijaju nikakvo priznanje za svoj rad, ni u nadnicama ni u društvnoj vrijednosti. Kao subjekti u kapitalizmu, oni su učinjeni nevidljivim ili predstavljaju opterećenje za sistem.

Marksistički feminizam istražuje kako rodne ideologije strukturišu proizvodnju u kapitalizmu. On osporava primat kapitalizma da odredi društvene vrijednosti, kako razmjensku vrijednost nadnica tako i višak vrijednosti profita, čineći upotrebnu vrijednost reproduktivnog rada vidljivom. Marksistički feminizam se danas bori sa dva središnja pitanja, od kojih je prvo – kako je politička ekonomija orodnjena u kasnom kapitalizmu, a drugo – kako društvena reprodukcija ljudi i zajednica obnavlja kapitalizam umjesto da podrži anti-kapitalističku praksu? Prvo pitanje se odnosi na današnji imperijalizam, koji je Lenjin nazvao najvišim stadijumom kapitalizma. Kao sistem koji je zasnovan na profitiranju od potreba ljudi i koji, usled krize hiperprodukcije, proizvodi više nego što ljudi mogu kupiti – kapitalizam stalno traži nova tržišta za svoja dobra, koje je Marks nazvao robom. Imperijalizam poziva na agresivno rješenje ove krize stvaranjem novih tržišta i novih grupa najamnih radnika da bi se povećala profitabilnost vlasničke klase kapitalizma. Marksističke feministkinje tvrde da se u 20. i 21. vijeku imperijalizam oslanja na žene ne samo za rješenje krize hiperprodukcije (kao radnica, potrošača ili oboje), već i na opresivne ideologije roda. Imperijalizam osvaja nova tržišta mobilizacijom postojećih ideologija rodne opresije kako bi primorao nove radnike da rade za nadnice, smanjio nadnice i iskoristio prethodno netaknute resurse.

Istorijska i teoretska podloga

Marks i Engels su svoje shvatanje društvenog karaktera reprodukcije razradili između 1840-ih i 1880-ih. Fridrih Engels je u Porijeklu porodice, privatne svojine i države (1884) elaborirao razvoj društvenih proizvodnih odnosa i reprodukcije. Kapitalizam je, po Engelsovom objašnjenju, iz feudalizma iskorijenio svijet produktivnog porodičnog rada zbog sopstvene koristi. Ženski zanatski rad, predenje, naturalna poljoprivreda, uzgoj stoke, i drugi poljoprivredni poslovi su nestali kad je zajedničko zemljište ograđeno, i opstanak sela počeo zavisiti samo od nadnica. U kapitalizmu, kako tvrdi Engels, „upravljanje domaćinstvom gubi svoj javni karakter. Ono se više ne tiče društva i postaje privatna usluga: žena postaje glavna sluškinja, isključena iz bilo kakvog učešća u društvenoj proizvodnji“. Ženska podređenost nije niti biološki prirodna niti bogom data; umjesto toga, klasni kapitalistički odnosi su nametnuli rodne hijerarhije koje su učvrstile opresiju žena. Marksističke feministkinje su ovu patrijarhalnu porodicu smatrale integralnim dijelom kapitalizma, a time i mjestom opresije koje mora biti uništeno. Umjesto toga, porodične rodno određene radne odnose trebalo je socijalizovati. Tek kada su se kao radnice pridružile proleterskoj borbi protiv kapitalizma, žene su se mogle boriti sa opresijom u patrijarhalnim mjerilima i društvenim porecima. Marksističke feministikinje su razvile ova gledišta u 1880-im do 1920-ih pitajući se kako su podjele reproduktivnog i proizvodnog rada reprodukovale kapitalizam u cjelini. Prije svega, Roza Luksemburg je tvrdila da se imperijalizam oslanjao na reprodukciju da bi intenzivnije eksploatisao radnike, nova tržišta i prirodne resurse.

Početkom 1900-ih, socijalističke feministkinje su zahtijevale da se bolje razumije kako je reprodukcija postala ženski posao i tražile kraj monogamnog braka i objektivizaciju porodice. Kritikovale su striktno razdvajanje privatnog porodičnog/kućnog i javnog radnog prostora. U kampanjama za organizovanje žena tokom 1889-ih, socijalistički feminizam je dao objašnjanje zašto je ženski rad plaćen manje od muškog. Osporen je žestoko kontrolisani prostor fabričkog rada kao nužno muški, i tražen ulazak žena radnica u kolektivna pregovaračka tijela radničkih udruženja i sindikata. Socijalističke feministkinje su tražile da se sintetišu feministička analiza rodne nejednakosti i društvena i ekonomska reprodukcija. Razvile su šire viđenje ženske ekonomske, društveno reproduktivne uloge i rodne opresije kao interaktivnih priloga opresiji žena.

Engles i Cetkin istraživali su porodicu kao mjesto ženske opresije, koje je kapitalizam koristio za dalju ekstrakciju ženskog (i u manjoj mjeri muškog) neplaćenog reproduktivnog rada. Oni su takođe ukazivali na brak kao vjersku i državnu instituciju koja primorava žene na podređenost muškarcu i kapitalu. Međutim, nijedno od njih nije suštinski raspravljalo o tome da su kontrola ženskog tjelesnog integriteta i seksualne želje takođe konstitutivni aspekti kapitalizma. Aleksandra Kolontaj, koja se pridružila Boljševičkoj partiji Rusije (kasniji SSSR) od 1899. do svoje smrti 1952. godine, postavila je upravo ta pitanja. U uvodu za Društvenu osnovu ženskog pitanja 1908. godine, Kolontaj se saglasila da je „žena“ klasno podijeljena grupa unutar kapitalizma i da dakle, samo glasanje nije dovoljno da se obezbijedi oslobađanje svih žena. Žensko pravo glasa nije uopšte unaprijedilo moć samih radnica već je, zapravo, povećalo klasnu moć nekih žena nad drugima. Umjesto toga, radnička klasa žena se morala solidarno sa muškom radničkom klasom pridružiti proleterskoj revoluciji kako bi se zbacio kapitalizam.

Tokom svog života, naročito poslije revolucije 1917. godiine u SSSR-u, Kolontaj je tvrdila da je oslobađenje žena imalo višestruke aspekte koje nisu mogle osvojiti samo kao radnice. Privatna svojina je, kako je govorila, osnovni uzrok ženskog ugnjetavanja. Međutim, bez aktivne transformacije morala, seksualnosti i porodice kao konstituenta državnog socijalizma, žena ne bi nikad postigla punu emancipaciju. Kolontaj je 1919. formirala Ženski biro, koji je vodila tokom dvije godine, od 1920. do 1922. Razvila je programe državne pomoći za majke i djecu, kao što je bilo plaćeno porodiljsko odsustvo i formiranje institucija za staranje o djeci. Promijenila je zakone o razvodu, zakone o građanskom braku i zakone o pravima vanbračne djece. Tokom 1920-ih borila se za oslobađanje od opresivnih običaja seksualnosti i porodice. Seks, želja i zadovoljstvo, tvrdila je, takođe treba da poguraju revolucionarne horizonte. Ovi alternativni emotivni i etički poreci su prije svega oblikovani u njenim romanima kao što su Ljubav pčele radilice (1923) i Crvena ljubav (1927). U tim djelima su revolucija, volja naroda, i želja da se živi ispunjen život dijelili libidinalni etos sa tjelesnom autonomijom i pravom žena da seksualno zadovoljstvo doživljavaju kako žele. Opisala je kolektivističku porodičnu formu koja bi mogla stvoriti nove egalitarne društvene odnose, široko podržanu od državnog socijalizma. Kolontaj se takođe suočila sa otporom njenim idejama, ali emancipatorski i revolucionarni seks, ljubav, briga i želja ostaju temeljni principi marksističkog feminizma.

Vrijednost društvene reprodukcije

Marksistički feminizam koji je nastao iz ovih borbi integrisao je feudalne društvene forme rodnih odnosa zbog boljeg razumijevanja imperijalističke strategije za akumulaciju kapitala. Kasni kapitalizam iznjedrio je dvostruki metod: sistemsku dislokaciju proizvodnje iz jednog regiona ili sa jedne lokacije na drugu, tako da fabrike lutaju zemljom nemilosrdno tražeči neorganizovane radnike, u kombinaciji sa globalnom integracijom kapitala u vremenu, novcu i prostoru. Radnici su gubili moć dok ju je kapital dobijao. Imperijalizam u kasnom kapitalizmu mobilisao je ruralne žene sa naturalnih poljoprivrednih gazdinstava kao radnice njihovim iseljenjem i politikom osiromašenja seljaka. Zbog masovne migracije sa malih zemljišnih posjeda, daleko od sredstava za život zasnovanih na poljoprivredi, ovi ranije marginalni regioni obrazovali su osnovu za nova tržišta, kako bi postali sve integrisaniji u globalni kapitalizam. Pitanje o rodnim odnosima političke ekonomije je, kako je to rekla Patricia Fernandez Kelly, zapravo pitanje – „Kako su žene postajale novo lice međunarodnog proletarijata“.

Drugo pitanje o društvenoj reprodukciji i obnovi i padu kapitalizma fokusira se na stalnu središnju ulogu akumulacije, od primitivnih oblika – različito nazvanih danak, otplata duga, krađa, ekstrakcija resursa, ugnjetavanje, zavisno od konteksta – do akumulacije viška vrijednosti (ili profita) u kapitalizmu. Društvena reprodukcija posmatra živote radnika izvan radnog mjesta, ona uzima u obzir njihovu dokolicu, poroke, ljubav i etiku. Ova potraga izvan sfere proizvodnje je još uvijek protkana ideologijama kapitalizma i njihovim komodifikacijama, uključujući emocije, zadovoljstvo i porodicu. Analitičari društvene reprodukcije nastoje da bolje shvate ove veze između radnika i njihovih života. Teorije roda i političke ekonomije se u ključnim pravcima nužno preklapaju sa onima o društvenoj reprodukciji, ne samo zato što se imperijalizam temelji na primitivnoj akumulaciji neplaćenog rada i zemaljskih resursa.

Početkom 20. vijeka, socijalističke feministkinje zalagale su se za socijalnu nadnicu koja bi premostila podjelu između plaćenog proizvodnog i neplaćenog reproduktivnog rada. Socijalnom nadnicom trebalo je reproduktivnom radu dati materijalnu vrijednost. Početne ideje Aleksandre Kolontaj kojima se zagovarala veća državna podrška za reproduktivni rad početkom dvadesetog vijeka su se sa područja SSSR-a proširile na druge nacije širom Evrope, Iran, Kubu i druge države socijalističke vladavine. Plaćeno slobodno vrijeme za staranje o djeci, porodiljsko odsustvo, subvencionirana ishrana za trudnice i druge pro-maternalističke politike iznikle su iz marksističko-feminističke analize, naročito u socijalističkim državama, SSSR-u i Istočnoj Evropi. Napori da se reproduktivni rad kolektivizuje, što je takođe zagovarala Kolontaj, staranjem o djeci pod upravom države i kolektivnim stambenim aranžmanima, kojima se nastojalo ohrabriti političko učešće žena i smanjiti radno opterećenje, proširili su se na Kinu 1950-ih i Tanzaniju 1960-ih.

U 1930-im i 1940-im, u Sjedinjenim Amričkim Državama stvorena je još jedna strategija povezivanja proizvodnje sa reprodukcijom. Kasnih 1930-ih, američka komunistkinja Mary Inman dovela je u pitanje marksistički feministički fokus na žene kao radnice. Ona je tvrdila da reproduktivni rad žena srednje klase treba priznati kao proizvodni rad. Iako njena analiza nije promijenila poziciju Komunističke partije o ženskom pitanju, ona je nastavila da piše o potrebi da se ženski reproduktivni rad tretira kao plaćeni rad. Socijalističke feministkinje Kariba, Italije, Njemačke, Francuske i Velike Britanije oživjele su njeno prepoznavanje reproduktivnog rada kao proizvodnog rada. Kao i Inman, one su direktno osporavale razdvajanje proizvodnje i reprodukcije u tradicionalnom marksističkom feminizmu. „Radna snaga je roba koja se proizvodi u domu“, pisala je Selma James. „Žene nisu marginalne u domu, u fabrici, u bolnici, u kancelariji. Mi smo temelj reprodukcije kapitala i temelj za njegovo uništenje“. Zahtjevi pokreta Nadnice za kućni rad, koji je počeo u Italiji, bili su usmjereni na propast kapitalizma kroz krah njegovog oslanjanja na neplaćeni ženski reproduktivni rad. Pokret je takođe nastojao da kolektivizuje žene koje su bile raspršene nevidljivošću rada skrivenog unutar domaće sfere. Žene, kao primarni subjekti neplaćenog rada mogu sopstvenu moć kolektivne sile ostvariti za razgradnju kapitalističkog sistema koji ih je eksploatisao.

Socijalna nadnica, rasprava o načinu proizvodnje, i patrijarhat

Pokreti za povećanje socijalnih nadnica putem plaćenog roditeljskog odsustva i staranja o djeci koje pruža država, uz ostalu kolektivnu podršku za reproduktivni rad, dugoročne su komponente socijalističkog feminizma. Ovi pokreti u okviru socijalističkog feminizma podstakli su novine u marksističko-feminističkoj teoriji društvene reprodukcije. Marksističko-feministička analiza zona slobodne trgovine počinje sa priznanjem da su klasne politike u središtu pitanja društvene reprodukcije i rodno određene opresije žena. Marksističko-feminističke teoretičarke nisu prosto proširile definiciju „proizvodnje“ kako bi obuhvatila neplaćeni i rasom određeni reproduktivni rad u svom skrivenom središtu, već su postavile pitanje šta to otkriva o kapitalizmu kao cjelini. Teoretičarke marksističkog feminizma koje su analizirale iskustva žena u postkolonijalnom Trećem svijetu zahtijevale su više razmatranja bezemljaštva ruralnih žena, srazmjerno velikom udjelu ruralnih žena i njihovom radu na porodičnim imanjima. Ovo je imalo dvije komponente: prvo, ženski poljoprivredni rad uklopljen je u logiku reproduktivnog rada uopšte, kao rad koji nije plaćen vlasništvom nad zemljom, nadnicama, vlasništvom nad proizvedenim robama, ili društvenom vrijednosti. Drugo, ekonomska mjerila ruralne ekonomije su porodicu koristila kao primarnu ekonomsku jedinicu, a uklonila živote, rad i vrijednost ruralnih žena.

Mnoge feministkinje su sve više kritikovale marksistički feminizam kao okvir koji se oslanjanja isključivo na Marksovu analizu kapitalizma i stoga previđa da je eksploatacija žena posljedica višestrukih formi opresije. Umjesto fokusiranja na kapitalizam kao isključivu formu ugnjetavanja koja je oblikovala živote žena, socijalističke feministkinje su tvrdile da je za istorijsku i savremenu opresiju žena patrijarhat bio važan koliko i marksistička analiza kapitalizma. U okviru rasprave o načinu proizvodnje, evro-američke marksističke i socijalističke feministkinje su 1980-ih žestoko debatovale o tome da li je patrijarhat svojstven kapitalizmu. Debata je bila skoncentrisana na sljedeća pitanja: da li je patrijarhat bio „ekstra-ekonomska“ snaga korištena za kontrolu rada u kapitalizmu; da li je on bio sistemski alat na dohvat ruke za maksimalnu efikasnost kapitalizma i da li je bio sistemski za kapitalizam? Posljedica ove debate za žene radničke klase bila je politička. Socijalističke feministkinje su osporile stav marksističkog feminizma da je svrgavanje kapitalizma nužni prvi korak za žensko oslobađanje. Socijalistički feminizam je u ovoj debati borbu ženske radničke klase formulisao kao iznevjeravanje, ili u najboljem slučaju kao nepotrebnu distrakciju. Umjesto toga, one su tvrdile da je ono što primarno opresira žene ideološka sila koja je proizvela „ženu“ kao potčinjenu kategoriju. Danas su socijalističke feministkinje prihvatile unitarnu ili integrisanu teoriju (za razliku od „teorije dualnog sistema“) za tekuću analizu koja integriše patrijarhat i kapitalizam. U stvari, neke feminističke naučnice tvrde da je socijalistički feminizam bio rani feministički pokušaj da se teoretizira o intersekciji seksizma, klasne opresije i rasizma.

Razmjenska vrijednost, višak vrijednosti i teorija društvene reprodukcije

Gayatri Spivak je predložila alternativno tumačenje reprodukcije i proizvodnje koje pitanje patrijarhata i kapitalizma prebacuje na pitanje vrijednosti. U članku „Rasute špekulacije o pitanju vrijednosti“/“Scattered Speculations on the Question of Value“, ona je naglasila način na koji upotrebna vrijednost preklapa razmjensku vrijednost u međunarodnoj podjeli rada. Spivak je preformulisala binarnu opoziciju ekonomije i kulture koja je bila ugrađena u raspravu o načinu proizvodnje, kapitalizmu i patrijarhatu. Umjesto toga, ona je naglasila „sudioništvo između kulturnih i ekonomskih sistema-vrijednosti“. Spivak je naglasila središnju ulogu žena u međunarodnoj podjeli rada počevši od sredine 1960-ih, koja se za produkovanje žena kao super-eksploatisanih radnica oslanjala na patrijarhalne društvene odnose. Ona je istakla da „potreba za afektivnim radom uvodi prateće pitanje želje“. Himani Bannerji je pokrenula drugo pitanje o kulturama otpora koje ih je definitivno povezalo sa proizvodnim odnosima. Kritikujući subalterne studije kao kulturalistkinja Bannerji kaže: „bilo koji projekt dekolonizacije koji razdvaja svojinu i moć od moralnih osobina izbjegava pitanje društvene pravde“. Ove intervencije su naglasile nužnu poroznost konceptualnih podjela reprodukcije i proizvodnje. Marksističke feministkinje su zahtijevale pažljiviju analizu kako afektivna, libidinalna i moralna sfera funkcionišu u službi kapitalizma. Nastojale su da razjasne odnos između vrijednosti, naročito razmjenske vrijednosti i viška vrijednosti, i sistema vrijednosti u kapitalizmu, uključivši etiku i upotrebnu vrijednost, kako bi se bolje posvetili željama i potrebama van tog sistema.

Teorija društvene reprodukcije

Posvećenost Spivak i Bannerji moralnosti i afektivnom radu stvorilo je probleme koji su sada u središtu teorije društvene reprodukcije koja se bavi kulturnom i ekonomskom analizom reprodukcije u globalnom kapitalizmu. Tako se Tithi Bhattacharya „prvenstveno bavi razumijevanjem kako su kategorije opresije (kakve su rod, rasa i sposobnost) koproducirane istovremeno sa proizvodnjom viška vrijednosti“. Marksističko-feminističke debate o društvenoj reprodukciji u kapitalizmu obilježavaju dvije ključne spoznaje. Na prvom mjestu to je spoznaja o nejasnoj distinkciji između reprodukcije i proizvodnje za akumulaciju kapitala, s jedne, i akumulacije koja živote radnika čini jadnima, s druge druge strane. Na drugom mjestu, ključna marksističko-feministička razmatranja teorije društvene reprodukcije sistematizuju se oko društvenih odnosa rasizma, seksizma, kasteizma i vjerske netrpeljivosti kao glavnih odnosa koji napajaju kapitalističko akumuliranje bogatstva.

Afektivne ekonomije i antikapitalizam

Kao ekonomski odnosi i kao otjelotvorena kulturna logika, ove sile različito utiču na žene između i u okviru roda, po osnovu različitosti rase, sposobnosti, kaste i građanskog statusa. Afektivna ekonomija uključuje rad u sjenci, poštovanje i emotivni rad, naklonost, u reproduktivnom radu i seksualnom radu. Takođe, ona obuhvata emocije i erotiku kao nužni resurs za reprodukciju otpora kapitalističkoj regulativi. Afektivno nužan rad, kako piše Rosemary Hennessy, „prožima krug priroda-tijela-rad kroz koji se ispunjavaju potrebe i reprodukuje društveni život“.

Queer teorije seksualnosti otvaraju mogućnost za eksplicitno anti-kapitalističke politike i utjelovljenja i društvenu organizaciju koja odbacuje normativne društvene forme pripadanja i želje. Roderick Ferguson, u svojoj definiciji queer of color critique, naglašava priznanje pomicanja normativnih režima roda i seksualnosti u kapitalizmu, čak i ako su sistemski ko-konstituisani. „Kako kapital remeti društvene hijerarhije u proizvodnji viška rada, on remeti rodne ideale i seksualne norme koje su pokazatelji rasne razlike“. Marksističke feministkinje teoretiziraju kako se dominantni rodni režimi, uz utjelovljenje, sposobnost i invaliditet, nameću kroz zakone i zatvor. Ipak, te različite teorije utjelovljenja izazivaju državu i industrije koje profitiraju od opresivnih režima nacionalnosti, rase, klase i roda. Anti-rasističke transformacije reproduktivnih tehnologija i seksualnih praksi nastoje da uklone reprodukciju kao kritično mjesto za popunu kapitalističkog profita.

Trenutna marksističko-feministička debata preispituje „reprodukciju“ kako su je konfigurisali odnosi život – biće u kapitalizmu; ono što Melissa Cooper naziva Život kao višak/Life as Surplus. Otjelovljena, afektivna i materijalna mjesta život-biće zahtijevaju brižnost za koalicije među vrstama i planetarne vrijednosti postojanja. Dok marksističke feministkinje nasrću na kapitalističku ekološku pljačku, svojstvenu njegovoj neprestanoj primitivnoj akumulaciji, one traže odgovore i izvan globalne robne razmjene. One teoretišu o alternativnoj ekološki sinergijskoj ekonomiji koju većinom vode reproduktivni radnici, uključujući domaće radnike i negovatelje, seljake farmere i autohtone lovce sakupljače.

Seljačke žene i antikolonijalizam: Izazov sredine 20. vijeka

Od Šri Lanke do Južne Afrike, antikolonijalni ženski pokreti razvili su revolucionarne strategije organizovanja žene protiv imperijalizma. U Indiji su 1900-ih žene poput Kumari Kumudini Mitra zagovarale revolucionarni terorizam protiv britanske kolonijalne okupacije. Ovi napori očvrsli su u anti-imperijalističku borbu koja nije tražila samo kraj kolonijalizma, već i kraj globalne ekonomske ekspanzije na teret radnika širom svijeta. Anti-imperijalistkinje organizovano uključene u Africi, Karibima, Latinskoj Americi i Aziji, organizovale su ruralne žene zajedno sa neformalnim radnicama u gradovima da bi se pridružile borbi protiv kapitalizma. Borile su se za reforme kakve su univerzalna ljudska prava, protiv evro-američkih premisa bijelih supremacista o različitim kvalitetima čovjeka. Tražile su vođstvo seoskih žena za obnovljeni revolucionarni pokret koji je spojio muškarce i žene širom svijeta na čelu antikapitalizma.

Antikolonijalni ženski pokret razvio je praksu koja je povezivala imperijalne ratove u inostranstvu, naročito u Aziji i Africi početkom i sredinom 20. vijeka, direktno sa ženama imperijalnih zemalja. Žene kao Cai Chang, jedna od osnivačica Svekineske federacije žena/All China Women's Federation u 1948, i Baya Allouchiche iz Alžirskog ženskog saveza/Algerian Women's Union, podsticale su na praksu anti-imperijalističke relacionalnosti. Sredinom dvadesetog vijeka, antikolonijalne prakse protiv imperijalizma bile su u potrazi za globalnim kampanjama socijalističkih feministkinja i svih drugih žena koje podržavaju oružani otpor okupaciji kao i direktnu akciju za zaustavljanje kolonijalnog imperijalizma. Suočene sa kolonijalnom okupacijom i agresivnim ratovima protiv oslobodilačkih pokreta, socijalističke feministkinje iz kolonizovanih i novih nezavisnih nacija, kao i socijalističkih država SSSR-a i Istočne Evrope, nastojale su da iskoriste Ujedinjene nacije da bi se suprotstvile ženskoj posvećenosti miru.

Orodnjeni kapitalizam i globalna podjela rada

Kako su kolonizovane nacije sticale političku nezavisnost, zajedno sa golom agresijom pojavile su se i nove forme imperijalističke kontrole. Sporazumi o zajmu za izgradnju infrastrukture i nacionalne proizvodnje između novih nezavisnih zemalja i bivših kolonizatora sadržali su skrivene zahtjeve G7 nacija sa globalnog sjevera. Zajmovima se od vlada zahtijevalo „strukturno prilagođavanje“ tako da su davale prioritet otplati duga nad svim drugim prioritetima: demokratijom, socijalnim programima i preraspodjelom bogatstva. Nacionalno vlasništvo nad ključnim industrijama i zaštita nacionalnih ekonomija u razvoju nestalo je pod teretom uslova zajma i dužničkim zahtjevima. Socijalističke feministkinje teoretičarke kapitalističkog razvoja ocijenile su da sveprisutni „razvoj“ znači razvoj kapitalizma uz korištenje neoklasične presumpcije individualnog izbora i skrivenu ruku tržišta. One su takođe istakle značaj strukturne privatizacije zemljišta od kolonijalnog perioda pa nadalje do trenutne rodne podjele rada. Beneria i Sen su pisale da sadašnji period kapitalističke ekspanzije obilježava „bliska povezanost procesa akumulacije i izmjena ženskog rada i oblika njihove podređenosti“. Metodološki, marksističko feminističko učenje ispitivalo je osnovnu porodicu kada je mjerilo efekte kapitalističkih razvojnih projekata. Primjerice, zvanična linija siromaštva kao mjerilo potreba briše duboko usađene rodne efekte oskudice žena, muškaraca, djevojčica i dječaka u porodici.

Marksističke feministkinje u Aziji, Latinskoj Americi i Meksiku detaljno su opisale nove oblike globalne proizvodnje koji su fabrički rad razlomili na najsitnije, najmanje kvalifikovane djelove. Ovu tejlorizaciju rada širom svijeta omogućile su komunikacija, tehnologija i transportne inovacije. Ove rasčlanjene proizvodne metode su radnice širom svijeta direktno suprotstavile jedne drugima, jer su fabrike mogle premjestiti svoje djelovanje na neku novu lokciju i angažovati instant radnice. Ove metode radno-intenzivne proizvodnje roba, od tehnologije do industrije odjeće, proširile su se na uslužne djelatnosti, kao što su telefonski pozivni centri i dadilje, i intelektualni rad kompjuterskog programiranja. Teoretičari globalnog rodno-određenog proizvodnog lanca analizirali su kako su rodne ideologije uobličile imperijalističku aproprijaciju bogatstva dok su se radnici širom svijeta sve žešće međusobno takmičili za najniže nadnice i najgore radne uslove uz malu zaštitu nacija – država. Ove kapitalističke rodne relacije takođe su, po riječima Cynthia Enloe, kroz državnu, pravnu, i fizičku prinudu učinile žene jeftinom i poslušnom globalnom radnom snagom. Globalni kapitalistički procesi su se za radnu snagu oslanjali na žene; naročito žene gurnute u migrantske tokove od ruralnih lokacija ka gradovima i naseljima izgrađenim zbog fabrika.

Rodne ideologije plaćenog rada stvorile su feminizirane proizvodne odnose koji strukturišu plaćeni rad za sve radnike. Feminizirani proizvodni odnosi ne odnose se samo na porast plaćenih radnica, već i na povećanje atomizacije svih radnika kroz migraciju, rad kod kuće i neizvjesnost posla. Distinkcija između plaćenog i neplaćenog rada postaje sve zamagljenija, tako da „kapital sve više koristi dejstva, aktivnosti i uslove povezane sa ženskim reproduktivnim radom u svim radnim formama“. Dug u svom materijalnom i etičkom obliku postaje primarna motivacija za rad. Sadašnju fazu kapitalizma definišu otvorena prinuda i povećana brutalnost, signališući povratak na rasno i rodno određene tahnike primitivne akumulacije prisilnog i neslobodnog rada, genocida, i krađe zemlje, resursa i intelektualne svojine. Endemski femicid obilježava otvorenu mizoginiju ovog preokreta, ono što Rita Segato naziva „pedagogija okrutnosti“.

U ovom periodu, i marksističko i socijalističko feminističko učenje ne osuđuju prosto kasni kapitalizam, već nastoje da shvate kako povećana globalna relacionalnost radnica podstiče nove subjekte da zahtijevaju revolucionarne i reformske promjene. Neoliberalizam je radno mjesto učinio krhkim za izgradnju solidarnosti i na taj način je oslabila snaga radničkih kolektiva i sindikata. Nove formacije pokreta za radničku solidarnost sa sjedištem u blizini, i nevladine organizacije koje se osim građanskog aktivizma bave i radničkim pravima obezbijedile su malo kiseonika društvenim promjenama. Direktan prenos novca i mikrokreditne šeme obećavale su da će srušiti represivne patrijarhalne odnose putem progresivnih finansijskih praksi usmjerenih na žene kao korisnike. Međutim, mnoge socijalističke feministkinje koje su pobornice državne podrške marginalizovanim ljudima detaljno su opisale strukturna ograničenja atomizovanih i obično privatizovanih rješenja ko što su mikrokrediti koji produbljuju, a ne podrivaju oslanjanje radnih ljudi na finansijski kapital. Isto tako, nevladine organizacije se nisu bavile niti represivnom vladavinom ni ekonomskom preraspodjelom dok su dalje kooptirale masovne ženske pokrete.

Marksističke feministkinje detaljno su opisale nove politike imperijalizma koji je od neiskorišćenih izvora, resursa iskopanih iz zemlje, stvorio nova tržišta i rekonfigurisao društvene odnose kako bi zadovoljio svoje potrebe. One su oštro analizirale kako sve što je izgledalo čvrsto u kapitalizmu počinje da se rastače u vazduhu, kako je taj proces opisao Marks. Politički ćorsokak mnogih socijalističkih i marksističkih feminističkih kritika neoliberalizma bio je dvojak: žene su bile žrtve, iako sigurno ne pasivne; a uslovi feminiziranog, neizvjesnog rada spriječili su da se pojavi konsolidovana opozicija. Ko su onda bile vođe koje su marksističke feministkinje čekale?

Društvena reprodukcija, imperijalizam i revolucionarni subjekti

Dok je neoliberalizam u 21. vijeku učvrstio svoju globalnu hegemoniju, marksistički feminizam raspravlja o strukturi revolucionarne borbe od povratka žena na opšte dobro, u revolucionarne kolektivne forme opstanka baziranog na zemljištu. Zapatisti u Chiapasu, Meksiko, i Pokret bezemljaša u Brazilu razvili su marksističko-feminističke osvrte na globalni kapitalizam. Spojili su starije reproduktivne forme samoodržive poljoprivrede i domaću proizvodnju osnovnih roba, bez patrijarhalnih rodnih odnosa. U Argentini, podjelom profita i vlasništvom nad proizvodnim sredstvima radnički kolektivi su oživjeli neaktivne fabrike, umjesto da se bogatstvo konsoliduje u rukama nekolicine. Kao teorijske prakse, ovi primjeri solidarnih ekonomija bave se sa dva međusobno povezana područja borbe. Prvo, oni se suprotstavljaju imperijalizmu odbijajući da predaju zemlju, rad i živote kapitalističkoj potražnji za novim tržištima. Drugo, bore se protiv primitivne akumulacije svog zemljišta, odbijajući da ustupe preostala zajednička dobra tako što održavaju zadružne zemljišne posjede i dijele sredstva za proizvodnju. U Iranu, Iraku i Siriji, kroz svoju regionalnu poluautonomnu upravu u sjevernim djelovima Zapadne Azije, Kurdska radnička partija je nastojala da redefiniše porodicu, podstakne pravično odlučivanje, i podrži žensku nezavisnost. Podjele između kuće i posla, privatna reprodukcija i javna proizvodnja preklapaju se u mnogim od ovih alternativa kapitalizmu.

Još jedna značajna rasprava sa marksističkim feminizmom tiče se uloge države. Anarhistkinje i sindikalistkinje su poduprle stav da rješenja ekonomske i rodne opresije treba tražiti izvan nacije-države ili formalnih političkih struktura. Sindikalistkinje koje su bile aktivne u radničkom pokretu zagovarale su značaj organizovanja lokalnih sindikata i štrajkova radi postizanja radikalne društvene promjene. Feministkinje anarho-sindikalističke tradicije iz Brazila, Argentine, Italije i SAD, teoretizirale su o pojavi novih političkih subjektiviteta i novih kapitalističkih projekata koji postoje unutar kontradikcija neoliberalizma. Ove naučnice teoretišu o subjektu otpora koji potkopava komformizam idealnog subjekta neoliberalnog kapitalizma – preduzetnika. Kako su to opisale Miranda Joseph i Carla Freeman, preduzetnički subjekt je konfigurisan autonomno od svog društvenog tkiva i stoga fleksibilan. Lynn Marie Tonstad je otvorila mogućnosti okončanja kapitalizma kroz queering preduzetničkih praksi i predstava o sebi, uključujući „preuzimanje rizika, ranjivost, otvorenost za neuspjeh, neočekivane oblike pridruživanja“. Cristina Morini sugeriše da su naročito žene radnice obezbijedile idealne subjekte za snalaženje u prekarnosti ovih preduzetničkih radnih uslova, čineći ih „otpornijim i reaktivnijim“.

Kada kapital dosegne limit mehanizacije iskustvenog znanja radnog subjekta, počinju mogućnosti za oslobađanje od rada. Za Kathi Weeks, prekarnost rada se pretvara u post-radno stanje finansijskog kapitalizma. U ovom kontekstu, politika anti-rada može predočiti nove horizonte za kolektivitet, vrijednost i revolt. Heather Berg istražuje odbijanje „društveno nužnog duga“, odnosno, procjenjivanja radnika „na osnovu percipirane nužnosti njihovog rada za reprodukciju društva“. Za Berg, anti-produktivizam odbacuje feminizirani rad koji od radnika zahtijeva veću žrtvu usled društveno nužnog duga radničkog afektivnog reproduktivnog rada. Umjesto toga, ove teorije ponovo se usmjeravaju na zahtjeve radnika, naročio onih u uslužnom sektoru, da se kapital, a ne radnici, smatraju odgovornim za teret neobavljenog posla.

Politički, anti-rad stavlja u središte one subjekte koji su bili na marginama industrijskog kapitalizma: bezemljaše, ruralne zajednice, žene, starosjedioce, utamničene. Sandro Mezzadra i Veronica Gago nagovještavaju autonomnu politiku fleksibilnog revolucionarnog subjekta kao pokretača novih političkih oblika koji postoje na ivici neoliberalnog kapitalizma. Ovi revolucionarni subjekti balansiraju između podupiranja krize kapitalizma i stvaranja novih kolektivističkih društvenih formi na njegovoj ruševini. Kako Gago naširoko objašnjava, alternativu onome što ona naziva „barokna ekonomija“ predstavljaju kreativne forme kolektivizma, neformalna i formalna ekonomija plaćenog i neplaćenog rada, afektivne i materijalne ekonomije.

Međusektorsko organizovanje

Eksperimenti sa narodnim frontovskim pokretima u Evropi i Americi od 1910. do 1930. iznjedrili su teoriju marksističko-feminističke prakse koja je računala na široke koalicije izgrađene na prihvatanju razlika među ljudima, a uzimala u obzir opresivni karakter ovih odnosa. Počev od 1930-ih, Louise Patterson, aktivistkinja iz Harlema, vodila je u kominističkim krugovima masovnu kampanju za optuženike Scottsboro-a. Protivno strategiji pravne odbrane NAACP-a, Patterson je napravila međunarodni pokret da bi tražio pravdu za sedam mladih crnaca optuženih za seksualno zlostavljanje dvije bijele žene u vozu u Alabami. Da bi okupila masovni pokret za njihovo oslobađanje, Patterson je morala da naruši vjekovnu rasnu segregaciju utemeljenu na rasnom nasilju, da pređe suparničke klasne linije i premosti hiljade milja razdaljine između urbanih i ruralnih zajednica, sve to držeći u rukama vođstvo nad pokretom afro-američkih radnih ljudi u ruralnim oblastima.

Patterson je razvila teoriju marksističke feminističke prakse koja smatra, u kontekstu kapitalizma SAD, da su se crnkinje suočile za višestruko opresivnim odnosima koji su rezultirali njihovom većom eksploatacijom u kapitalizmu: klasa, rasa i rod. U svom eseju, „Ka svjetlijoj zori“/“Toward a Brighter Dawn“, ona je pisala da se „po cijeloj zemlji, crnkinje (se) susreću sa trostrukim izrabljivanjem – kao radnice, kao žene, kao crnkinje“. Claudia Jones, članica komunističke partije koja je radila na Scottsboro kampanji, dalje je elaborirala pozivanje Pattersonove na istorijski specifične odnose prema eksploataciji. Jones je ove kompleksne odnose vidjela kao mjesta osnaživanja radnica, a ne samo kao mjesta podjele koju treba prevazići klasnom solidarnošću. „Buržoazija se pribojava militantnosti crnkinje, i s dobrim razlogom. Kapitalisti znaju, daleko bolje nego što izgleda da to znaju mnogi progresivni ljudi, da jednom kada crnkinja počne djelovati pojačava se ratobornost svih crnih ljudi, i time anti-imperijalističke koalicije“. Jones smatra da bi marksističko-feministička borba koju je oblikovala, kako ju je Pattersen nazvala, „trostruka eksploatacija“, sa kojom su suočene crnkinje u SAD, mogla najbolje predvoditi cjelokupni komunistički pokret za oslobođenje. Kao ranu teoriju međusektorske prakse, Patterson i Jones su predložile marksističko-feminističku politiku koja polazi od različitih opresija i eksploatacija sa kojima se suočavaju obojene žene, a ne samo radnice. Članice Combahee River Collective su 1977. godine teoretizirale o oslobaćajućim mogućnostima za ovu praksu: „Kad bi crnkinje bile slobodne, to bi značilo da bi svi ostali morali biti slobodni jer naša sloboda zahtijeva destrukciju svih sistema opresije“.

Praksa međusektorskog organizovanja ljevice je uticala na pokrete za reproduktivnu pravdu i pokrete za socijalna prava, koje su vodile siromašne obojene žene u SAD-u 1960-ih. Oba pokreta napadala su etiku položaja žena u dominantnim režimima heteroseksualnosti, braka i porodice. Pokret za reproduktivnu pravdu tražio je tjelesnu autonomiju za reproduktivne odluke žena, i državnu materijalnu podršku za potpunu realizaciju tih izbora. Pored toga, on je povezao reproduktivnu pravdu sa demontiranjem karceralne države koja je striktno nadgledala (kako je konstituisana) klasnu politiku rodnog, rasnog i etničkog utjelovljenja u kapitalizmu. Pokret za socijalna prava je tražio od SAD-a osnovni prihod iz posleratnih socijalnih davanja za samohrane majke koji im je istorijski bio uskraćen. Ove prakse su dalje pogurale marksistički feminizam ka analizi različite istorije opresije kao su-konstitutivne u poziciji reprodukcije i produkcije.

U Indiji, Australiji i Južnoj Africi, autohtono stanovništvo i kaste, kao i rasa, oblikovali su marksistički feminizam: ono što je Sveindijsko demokratsko udruženje žena nazvalo međusektorskim organizovanjem 1990-ih. Marksističke feministkinje sa sjedištem u Južnoj Aziji teoretizirale su o ključnom značaju neslobode bezemljaša i poljoprivrednika sa malo zemlje za radničku klasu i naročito agrarnu politiku za žene. Tvrdile su da pokreti marksističkog feminizma treba da počnu u ruralnim oblastima, uz masovne zahtjeve žena da one same vode cjelokupnu feminističku politiku. Kako god da ih nazovemo, inter-sektorskim ili međusektorskim, ove metode koje precizno ističu područja opresije dovele su do toga da društveni pokreti utemeljeni na zemlji u koaliciji sa radničkim pokretima postanu sredstvo povezivanja poljoprivrednih radnika u industrijski proletarijat. Međusektorsko organizovanje među ženama iz potlačenih zajednica aktivno razvijaju vođe pokreta tražeći ciljeve koji su prioritetni najosiromašenijim ljudima.

Zaključak

Marksistički feminizam se trenutno rve sa starim pitanjima – kako kapitalistička proizvodnja mobiliše društvenu reprodukciju da bi stekla kapital? Kako revolucionarni pokreti potkopavaju kapitalizam kroz kolektivizaciju i socijalizaciju reproduktivnog i proizvodnog rada na dobrobit svih? U drugoj polovini dvadesetog vijeka, žene na radnom mjestu su postale uobičajena pojava, ali feminizirani, neplaćeni reproduktivni rad nije nestao. On nije nestao komodifikacijom reproduktivnog rada, niti je raspršen ravnopravnijom raspodjelom između muškaraca i žena. Teorije marksističkog feminizma o društvenoj reprodukciji nastoje da razumiju kako je integracija reprodukcije u kapitalizam dovela do „socijalizacije proizvodnje i njenog privatnog prisvajanja na međunarodnom nivou“. Rasprave o društvenoj reprodukciji otvaraju mogućnosti za revolucionarne forme društvenosti: porodice, seksualnosti, želje, utjelovljenja, i zadovoljstva koje zahtijevaju radikalno izmijenjene prakse vrijednosti, etike, morala, i postojanja. Socijalistički feminizam istražuje kako patrijarhalne vrijednosti koje održavaju proživljene, afektivne odnose reprodukcije, proizvodnje i potrošnje stabilizuju kapitalizam. On nastoji da zamisli kako integralna teorija patrijarhalnog kapitalizma može da proizvede nove subjekte i nova mjesta za feminističku revolucionarnu borbu.

Seoski poljoprivrednici, muškarci i žene, a ne industrijski radnici kako je to predviđao marksizam, vodili su antikolonijalnu borbu protiv i feudalnog društvenog poretka i kapitalizma. Za marksističke feministkinje danas, ovi stalni aspekti borbe u ruralnim lokacijama Meksika i Zapadne Sahare bili su inspiracija da traže nove teorije revolucionarnog subjektiviteta. Da bi bolje razumjele nove revolucionarne horizonte, teorije marksističkog feminizma povezuju rad sa željom i potrebu sa osjećajem kroz razmatranje afektivnih odnosa u kapitalizmu. Imperijalizam, kao dinamičko jezgro kapitalizma za namicanje dodatnog profita, podstiče marksistiko-feminističku ekološku viziju planete. Pitanja o naučnoj epistemologiji i ontologiji podržavaju marksističko-feminističke izazove kapitalističkoj refleksiji o svijetu kao atomizovanim (i konkurentskim) djelovima, kako bi se vidjela njegova sistemska cjelina. Ekološki imaginariji obuhvataju revolucionarne ideje zajedničkog dobra koje preoblikuju rodne norme podstičići kolektivna rješenja za iscrpljivanje resursa. Oživljavanje politike ranjivosti, zajedničkih potreba i uzajamnog oslonca podržava međusektorski environmentalizam kao i nove naučne teorije postojanja.

Marksističko feminističke rasprave proširuju koalicione mogućnosti za oslobađanje analizirajući ko se suočava sa najvećim uticajima kapitalističke brutalnosti. Međusektorska socijalističko feministička politika ne odbacuje rasu, kastu, religiju, ili seksualnost kao smetnje središnjem mjestu/jedinstvu proletarijata u klasnoj politici. Umjesto toga, oslanja se na pažljivo razumijevanje kako ovi oblici dominacije održavaju stalno eksploatisanje. Strategije otpora prepoznaju mjesta najveće eksploatacije kako bi se bolje osmislile strategije oslobađanja. Na raznim lokacijama, marksističke i socijalističke feministkinje teoretišu oblike solidarnosti koji nadilaze klase, rodne afinitete, i zajednice da bi bolje zamislile budućnost koja rasčlanjuje vrijednosti kapitalizma i nanovo spaja naše kolektivitete.

Prevod:

Lidija Nelević

Preuzeto sa:

Armstrong, Elisabeth, „Marxist and Socialist Feminism“ (2020). Study of Women and Gender: Faculty Publications, Smith College, Northampton, MA.

https://scholarworks.smith.edu/swg_facpubs/15